Biblija je sveta knjiga Židova i kršćana. Sama riječ Biblija preuzeta je od imena feničke luke Biblos, na području današnjeg Libanona, a gramatički je oblik množine grčke riječi he biblos sa značenjem knjiga. Naći ćemo u njoj zapravo cijelu biblioteku, niz pojedinih knjiga koje su složene određenim redom tako da opisuju događaje od stvaranja svijeta, preko povijesti Izabranog naroda; donosi proročke i mudrosne knjige u prvom dijelu, te u drugom dijelu rođenje, djelovanje, muku i smrt, te uskrsnuće Isusa Krista, djelovanje mlade Crkve, pisma ili poslanice, te na koncu knjigu Otkrivenja.
Ovdje je uključena klasična podjela na Stari i Novi zavjet. U novije vrijeme sve se više govori o Prvom i Drugom zavjetu, ali što se tiče kršćana isto tako o jedinstvu Biblije, o jednoj Bibliji kao Riječi Božjoj, Riječi koja stvara na početku, a onda na kraju u knjizi Otkrivenja ponovno opisuje stvaranje novog neba i nove zemlje. Kršćanska je Crkva, kao mlađa sestra svoje starije sestre sinagoge, preuzela taj prvi dio klasično nazvan »Stari zavjet«, kao svoju Bibliju, i dodala joj drugi dio u kojem opisuje život i djelo Isusa Krista, za nas Spasitelja i Otkupitelja, za Židove samo (neuspjelog) proroka.
Ova je knjižnica nastajala u razdoblju dužem od tisuću godina, počevši s usmenim tradicijama koje su tek kasnije zapisane i tako postale dio Pisma.
To Pismo je za vjernika Riječ Božja, koja se ljudima objavila i na taj način ostala trajno s nama. U nizu knjiga naći ćemo 39 ili 46 pojedinačnih knjiga u Prvom ili Starom zavjetu, te 27 u Drugom ili Novom zavjetu. Popis (od hebrejske odnosno grčke riječi kanon, sa značenjem popis od Boga nadahnutih knjiga) knjiga Starog (Prvog) zavjeta varira kod Židova i kršćana, jer Židovi u svoj popis ne ubrajaju knjige čije originale nisu imali na hebrejskom odnosno aramejskom jeziku (aramejski je bio govorni jezik Židova u Isusovo vrijeme). Knjige: Tobija, Judita, dodaci Estere, Prva i Druga knjiga Makabejaca, Mudrost, Sirah, Baruh, kao i dijelove Estere i Daniela ne nalazimo u Židovskom kanonu. Katolička Crkva ih smatra nadahnutima i naziva deuterokanonskima, dok reformirane Crkve slijede, što se tiče popisa, Židovski kanon.
Bog se služi ljudima koji sredstvima koja su im na raspolaganju bilježe Božju riječ i tako je ostavljaju sljedećim naraštajima. Knjige Starog (Prvog) zavjeta napisane su hebrejskim jezikom, nešto malo teksta aramejskim (dijelovi knjige Ezrine i dijelovi knjige Danijelove), a dio knjiga, kako je već spomenuto, napisan je grčkim jezikom.
Knjige Novog (Drugog) zavjeta napisane su grčkim, službenim jezikom koji je Rimsko Carstvo tada upotrebljavalo. Već u 3./2. stoljeću pr. Kr. nastaju prvi prijevodi biblijskih tekstova na grčki jezik, koji je bio govorni jezik u helenističkom periodu, a mnogi su Židovi živjeli u dijaspori (izvan vlastite matične zemlje), te nisu dovoljno poznavali hebrejski jezik. Taj je prijevod poznat pod nazivom Septuaginta, kratica je LXX, a značenje same riječi je prijevod Sedamdesetorice. Prema legendi izradila su ga sedamdeset dvojica Židova koji su poznavali grčki jezik i tako svete tekstove učinili pristupačnima širem krugu Židova koji su živjeli u egipatskoj Aleksandriji, odnosno općenito u dijaspori.
Drugi važan prijevod je Vulgata, kratica je Vg, a značenje riječi je pučki prijevod. To je prijevod na latinski jezik, koji kasnije postaje službeni jezik Rimskog Carstva. Autor je Vulgate sv. Jeronim (4./5. st. po. Kr.), koji taj prijevod radi po nalogu pape Damaza, a zapravo je to revizija tada poznatog latinskog prijevoda Vetus latina (stari latinski prijevod).
Sve do Gutenberga (prvi tiskani prijevod imamo 1452-1455.) Biblije su bile ručno prepisivane uglavnom od monaha po samostanima. Prepisivači kao materijal upotrebljavaju pergamenu (obrađenu životinjsku kožu) ili papirus, materijal proizveden posebnim postupkom od istoimene trske. Pergamena je bila skupa, a papirus je izložen relativno brzom propadanju. Takvi se prijepisi Biblije zovu Kodeksi. Tek od 15. stoljeća imamo tiskana izdanja Biblija.
Od sačuvanih rukopisa važno je spomenuti one najstarije: od hebrejskih rukopisa imamo papirus Nash, pronađen u Egiptu god. 1902. (sadrži Dekalog = Deset Božjih zapovijedi), Lenjingradski kodeks je iz 11. stoljeća, a prepisan je u Kairu, a od 1947. god. su u pećinama kod Mrtvog mora (Kumran) otkriveni rukopisi na hebrejskom jeziku iz svih biblijskih knjiga osim Esterine, koji su nastali između god. 200. pr. Kr. i 200. god. po. Kr., te čine najstarije sačuvane rukopise na hebrejskom jeziku.
Od grčkih rukopisa važno je spomenuti Papirus Rylands koji sadrži najstariji poznati odlomak Novog zavjeta (iz Ivanova evanđelja), pronađen je početkom dvadesetog stoljeća u Egiptu, a pretpostavlja se da je napisan u 2. stoljeću. Papirus Bodmer potječe iz vremena oko 200. god. po. Kr., a sadrži dijelove Ivanova evanđelja. Isto su tako važni Vatikanski kodeks (čuva se u Vatikanskoj knjižnici), koji sadrži cijeli Stari zavjet (prijevod LXX) i Novi zavjet, te Sinajski kodeks, koji također sadrži Stari i Novi zavjet.
Od hrvatskih prijevoda treba spomenuti: Bartola Kašića (1575-1650.) koji prevodi Bibliju, Vulgatu s latinskog, ali je ona objavljena tek 1999. u Njemačkoj.
U Budimu god. 1831. izlazi prijevod Matije Petra Katančića i to Stari zavjet u 4 sveska, a Novi u dva sveska. Kako autor sam kaže, to je prijevod Vulgate, dakle s latinskog jezika.
Ivan Matija Škarić objavio je u Beču (1858-1861.) prijevod Vulgate, dakle s latinskog jezika, u dvanaest svezaka.
Ivan Evanđelist Šarić, sarajevski nadbiskup, prevodi cijelu Bibliju, koja ja izišla u Sarajevu 1941-1943 u tri sveska.
Od 1968. imamo Bibliju Stvarnosti, koju preuzima izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost. U vezi s prijevodom pojedinih knjiga tu je prijevod Petoknjižja Silvija Grubišića, Psalama Filiberta Gassa, sve ostalo iz Starog zavjeta je iz rukopisa Antuna Sovića, a tekst Novog zavjeta je prijevod Ljudevita Rupčića.
Hrvatsko izdanje Jeruzalemske Biblije preuzima biblijski tekst Biblije Stvarnosti odnosno Kršćanske sadašnjosti. Razlika je u tome što je tekst Novog zavjeta prijevod Bonaventure Dude i Jerke Fućaka. U bilješkama imamo prijevod komentara izdanja La Bible de Jérusalem. To se izdanje pojavilo 1994. god., a izdavač je Kršćanska sadašnjost.
Osim kompletne Biblije imamo i prijevode samo Novog zavjeta. Tako imamo koncem devetnaestog i početkom prošlog stoljeća (1895-1907.) prijevod Josipa Stadlera (Evanđelja i Djela apostolska) u Sarajevu, zatim prijevod Franje Zagode (Zagreb 1925.), Ljudevita Rupčića (Sarajevo 1961.), Bonaventure Dude i Jerka Fućaka (Zagreb 1973.), prijevod Tomislava Ladana (Evanđelje po Ivanu, Marku, Luki, te Apokalipsa, Mostar 1980-1992.), prijevod Gracijana Raspudića (Mostar 1987.), te Novi zavjet s uvodima i bilješkama Ekumenskog prijevoda Biblije, Zagreb 1992. (tekst Novog zavjeta je prijevod Duda-Fućak).